Kamen do kamena – palača.

   U djetinjstvu i mladosti, naša je percepcija poput gline – meka, podatna za modeliranje. Otiske svojih prstiju – načinom ophođenja prema nama, kao i usađivanjem svojevrsnih vrijednosti te usmjeravanjem pažnje, ostavljaju prvo roditelji, zatim šira obitelj, naši vršnjaci, odgojitelji, učitelji… Tamo negdje od kraja dvadesetih već smo prilično oblikovane osobnosti i svjetonazora. Stoga tada tzv. rad na sebi, kad nas život na njega primora, često iziskuje mnogo truda i angažmana.

Jasno je, svako iskustvo ostavlja jedinstven trag u našoj percepciji. Podsvjesni programi mješavina su vlastitih životnih opeklina, ranijih iskustava, kao i usađenih društvenih, moralnih i inih vrijednosti itd. 

Značajan dio knjige Prirodno dijete – zdrav čovjek posvećen je području konflikata gubitka samopouzdanja, situacijama doživljenima kroz prizmu udara na neki aspekt vlastite vrijednosti i sposobnosti.

Takvo iskustvo odražava se na daljnju percepciju sebe i vlastitih mogućnosti: u vidu intelektualnog podcjenjivanja, straha od neuspjeha, uvjerenja da ne zaslužujemo ljubav / poštovanje / obilje / novac…


Početkom srpnja spontano smo uzeli nekoliko dana predaha i proveli ih na moru. Kako je u našemu slučaju odmor i uobičajeno rijetko – odmor, trećega dana sin (9) nas je uz doručak obavijestio o svome ulasku u poduzetničke vode. Večer ranije razgovarao je s djevojčicom koja je na šetnici prodavala ukrase od školjaka te je i sam odlučio ponuditi nešto turistima.

Njegovo uzbuđenje i obuzetost idejom sve su nas redom primorali na duboke kontemplacije na odmoru, jer – valjalo je osmisliti i izraditi adekvatan proizvod. Nakon niza “Što da napravim, što?” i “E, mogao bih…!” bila sam ga dužna informirati o trenutnoj neraspoloživosti sirovina, jer – tko bi računao s time da će nam za četiri dana mora, osim kupaćih, biti potrebno uže, klamerice, pila i vijci…

Nešto kasnije, nakon kupanja i brčkanja, osvanuo je s punim šakama kamenčića s plaže. “Prodavat ću kamenčiće”, pobjedonosno je izjavio, “jedan kamenčić – pet kuna!”.

Ostatak dana proveli smo radno, svatko na svoj način. Sin u svojoj ulozi poduzetnika, pretražujući plažu i puneći posudicu kamenčićima, a suprug i ja u ulozi roditelja, čiji je zadatak bio na topao način sinkronizirati dječje želje i odraslu realnost. Barem smo mi to tako vidjeli. 

“To je kao da prodajemo pijesak Arapima” tiho sam rekla suprugu. On je pak sinu predlagao da kamenčiće s plaže ponudi tamo gdje takvih nema, recimo, kod nas u Prelogu. Nije prošlo. Tko bi čekao povratak kući (za dva dana)… prodaja se morala odviti sad i odmah.

Kako u dvorištu imamo 20-ak lavandi, čije cvjetove orezujem krajem srpnja, predložila sam da od njih napravimo mirisne jastučiće koje može prodavati i za više novaca. Uzalud. Sin je bio odlučan u namjeri da te večeri rasprostre svoj ulov i kući se vrati sa zaradom. Nakon pokušaja edukacije o vrijednosti novca, potrebi analize tržišta i dodanoj vrijednosti proizvoda (pretjerujem 😉 ), rekla sam: “Idemo na rivu, nema druge. Nikakve koristi od naše govorancije, mora steći iskustvo.” Ono oko čega smo se uspjeli složiti bila je cijena – na papirić je napisao “Kamenje za ukras – 1 kn”.

Kad smo u 21 sat pristigli u centar Malinske rekla sam suprugu: “Uspjet će, 100 %. Bit će to baš u inat našem pametovanju.” Između niza restorana, na 10-ak metara od dječaka koji su prodavali školjke, sin je posložio svoj “pult” – naopako je okrenuo košaru, na nju stavio drvenu dasku za rezanje kruha, nanizao kamenčiće, zataknuo papirić i sjeo na tlo. Suprug i ja odmaknuli smo se nekoliko metara kako bismo bili dovoljno daleko da mu ne smetamo, a opet dovoljno blizu zatreba li našu pomoć u komunikaciji sa strancima.

(U nedostatku klupe) stajali smo tako 2,5 sata, dok je sin pod košaru umetao kovanice od 1 kn, 2 kn, novčanice od 10 i 20 kn… Ljudi su mu neprestano prilazili, privučeni njegovom iskrenom, pozitivnom dječjom energijom i simpatičnošću ideje. Zaustavljale su se starije gospođe, mladi parovi, roditelji s djecom, grupice mladića i djevojaka… obraćali su se na engleskom, njemačkom, na francuskom, a najviše onim univerzalnim jezikom – osmijehom. Većina njih davala je i više novaca nego li su odabrali kamenčića. Mene su pak oduševljavale blagonaklonost i otvorenost ljudi.

Večer je odmicala, riva se polako praznila od šetača, a nama je bilo kristalno jasno kako ćemo provesti iduću.


Svojevrsni odgojni i društveni obrasci te razna životna iskustva često nas odmiču od naše istinske srži i narušavaju ono najvrednije – izvornu vjeru u sebe i vlastiti uspjeh, što god on za pojedinca predstavljao. Umotani u roditeljski zaštitnički nagon (i vlastite programe), sukobljavali su se sa sinovljevom unutarnjom odlukom o uspjehu. On je kamenčiće “prodao” i prije nego li smo uopće stigli na rivu.

Zahvalila sam mu na lekciji. Podsjetio me na to da su se one životne situacije spram kojih sam duboko iznutra osjećala mir i njihovu predodređenost za uspjeh, odvile upravo sukladno mojim željama i očekivanjima. 

Rezultat je 285 kn razloga da mu se više ne petljam u poduzetničke pothvate. 😉 🙂


Svaka ideja ima svoj začetak i prostor za razvoj. Tko radi taj i napreduje. Ova priča svoj je nastavak dobila u kolovozu. S nama na more putovala je ovoga puta oprema za likovni, a prijepodneva su bila rezervirana za proizvodnu djelatnost na balkonu. Kamenčići su osvanuli u novome ruhu – u bojama hrvatske, njemačke, poljske, austrijske (…) zastave, sa slikom brodića, ribica, hobotnica. 

Za ukupno šest “radnih večeri” sin je uprihodio 950 kn. Taj iznos nadodao je svojoj dotadašnjoj ušteđevini, uz napomenu da štedi za sportski auto i kuću koju se “kupuje kad se oženiš, a to je s 25 godina”. 😄 

Komentari su isključeni.

WordPress.com.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: