Priroda vs. ljudska ruka

Dragi čitatelji, pratitelji tema,

neki od vas s tumačenjem su se bioloških zakona susreli davnih dana, čime su ove spoznaje postale sastavni dio njihova svjetonazora, dok su neki u njima još svježi.

Bilo da ste se s ovim znanjem prvi put upoznali putem predavanja ili osobnih konzultacija, beziznimno vam je na samome početku bio pojašnjen temelj za razumijevanje, a taj je – Pet bioloških zakona. U ovome se tekstu ne bih predugo zadržala na tumačenju osnova, tomu upravo i služi edukacija u vidu predavanja i radionica, kao i knjige. Želja mi je, u kraćim crtama, dati osvrt na aktualna događanja, kroz prizmu zakonitosti prirodne znanosti.

Pojednostavljeno:

Prvi biološki zakon definira biološki konflikt, uzrok moždanoj, organskoj i psihičkoj promjeni organizma. Drugi biološki zakon govori o dvofaznosti svakog oboljenja, pod uvjetom da dođe do rješenja uzroka, definirajući obilježja konfliktno-aktivne faze i faze ozdravljenja. Treći je biološki zakon baziran na znanosti o embriologiji i histologiji te govori o porijeklu i funkciji svakog pojedinačnog tkiva u organizmu, slijedom toga o vrsti biološkog konflikta koji na njemu pokreće reakciju, precizirajući ujedno i sami smjer promjene – dogradnju stanica, razgradnju stanica, odnosno gubitak funkcije. Peti biološki zakon objedinjava prethodne, ukazujući na biološki smisao i svrhu promjene organizma (oboljenja), kao posljedice reakcije i prilagodbe na za opstanak ugrožavajuću situaciju.

A Četvrti?

Četvrti biološki zakon nosi naziv ontogenetski uvjetovan sustav mikroorganizama te govori o biološki utemeljenoj međuovisnosti mozga, zametnih slojeva i mikroorganizama.

Biološki konflikt odražava se istovremeno na sve tri razine organizma – na mozak, psihu i na organ. Ovisno o aspektu opstanka, tj. biološkoj potrebi koju doživljena situacija dovodi u pitanje, aktivirat će se specifični, korelirajući centar u mozgu i u istome trenutku pokrenuti organsku i psihičku reakciju, prilagodbu.

Mozak je računalo našeg organizma. Programer. Evolucijski izgrađivani, precizno ugođeni sklop centara koji reguliraju ponašanje svih stanica u našemu tijelu. Izuzevši mehaničke (udarac, rez, opekotina) i biokemijske uzroke (trovanja, avitaminoze), vrsta i način promjene tkiva svoj impuls dobivaju od strane mozga. Mozak je taj koji tkivima šalje naredbu kako se prilagoditi nastaloj, za život ugrožavajućoj situaciji.

Jednako tako, mozak upravlja i radom mikroorganizama. Mikroorganizmi su sastavni i neophodni element za normalno odvijanje funkcija u našem organizmu. Taj je simbiotski odnos uspostavljen tijekom povijesnog razvoja čovjeka i on čini osnovu za razumijevanje Četvrtog biološkog zakona.

A Četvrti zakon tumači sljedeće:

Mikroorganizmi se ne dijele na “dobre i loše”, već ih se, sukladno načinu rada, prirodoznanstveno svrstava u dvije skupine: (1) oni koji razgrađuju tkivo – gljivice, mikobakterije (npr. tuberkuloza) i (2) oni koji ga dograđuju – bakterije. Njihovo je područje djelovanja, bolje reći – specijalizacija – direktno vezano uz zametni sloj, što znači da ćemo u crijevima pronaći gljivice, ali ne i streptokok, jednako kao što gljivice nećemo pronaći na bronhijalnoj sluznici. Detalja je moguće prisjetiti se ovdje.

Impuls da krenu s djelovanjem mozak mikroorganizmima odašilje bez iznimke u fazi ozdravljenja. Dakle, u fazi riješenog uzroka. Onda kada je životno ugrožavajuća situacija za nama, a tkiva je potrebno restituirati – višak razgraditi, odnosno prethodni gubitak u vidu nekroza ili ulcera dograditi, dopuniti (ovisno o porijeklu tkiva i slijedom toga njegovu ponašanju u konfliktno-aktivnoj, odnosno fazi ozdravljenja – Treći biološki zakon).

Stoga – upalni procesi, oticanja, gnojenja, “infekcije” – pripadaju fazi regeneracije tkiva, fazi ozdravljenja. Što bismo sve ovdje, nasumce, mogli svrstati? Ekcem, konjunktivitis, cistitis, reumu, hemoroid… hepatitis… upalu sinusa i curenje nosa, kao i upalu bronhijalne sluznice, praćenu kašljem ako je uključeno mišićje.

Čini se da nešto u gornjim pojašnjenjima nedostaje jer, nameće se pitanje – a što je s virusima?

(Mora da je onda) otrov (lat. virus: otrov), zaključio je Louise Pasteur, kad mu se pod mikroskopom našlo tkivo oboljeloga, u kojem nije bio u mogućnosti detektirati prisustvo gljivica ili bakterija. Dijagnosticiranje aktivnosti gljivica i bakterija čini se uzgojem na hranjivoj podlozi. Za razliku od bakterija, mikobakterije nije moguće uzgojiti na agaru jer je njihovo razmnožavanje kontrolirano od strane mozga tijekom konfliktno-aktivne faze, s obzirom na to da njihova količina mora odgovarati veličini stvorenog tkiva koje će u fazi ozdravljenja biti potrebno razgraditi. Gljivice, mikobakterije i bakterije živi su organizmi, s vlastitim metabolizmom tvari. Nasuprot tomu, u takozvanog virusa metabolizam nije pronađen, čime ga se, zapravo, ne smatra živim organizmom.

Što bi onda, sukladno biološkim zakonima, trebao predstavljati virus? Tom su se tematikom bavili pojedini – ovog puta samostalni, neovisni – stručnjaci, koji su ustanovili da se virus ni u jednom dosadašnjem istraživanju nije uspjelo izolirati iz stanice domaćina, što je osnovni kriterij za znanstveni dokaz virusa kao samostalnog entiteta. Dodatne informacije o toj temi moguće je pronaći u nekima od izvora: izvor1, izvor2, izvor3, izvor4-video, odnosno u dokumentu: Lanka – ospice.

Ti izvori uobičajeno nisu nešto na što ćemo prvo naletjeti pri pretraživanju interneta. No, sigurno smo već odavna zaključili to da u cilju pronalaska ispravnih i kvalitetnih informacija nećemo konzultirati dnevne internetske portale, kao ni izvore nad kojima se ciljano drži informacijski monopol.

Virus bi, u stvarnosti, ispravno bilo definirati kao proteinske čestice, proizvedene od strane same stanice tijekom obnove tkiva. Dakle, u fazi ozdravljenja biološkog konflikta, fazi riješenog uzroka. Virusi se, također, ne dokazuju uzgojem na hranjivoj podlozi, već testovima bojenjem, pri čemu je pozitivan rezultat testa dokaz prisutnosti specifične vrste proteina, primjerice p53.

Priroda je uvijek usmjerena na očuvanje opstanka i prilagodbu, a ne na razaranje. Zašto bi, stoga, u pogledu tumačenja uloge virusa, bilo drugačije?

Sukladno pravilu o zametnim slojevima, takve ćemo stanične procese naći isključivo na tkivima koja pripadaju najmlađem zametnom sloju, ektodermu, a ta su, primjerice, sluznica mjehura, sluznica nosa, izvodnih kanala štitnjače, gušterače, zatim žučovoda, kanala dojke, bronhijalnih kanala itd., koja u konfliktno-aktivnoj fazi pokazuju ulceraciju, a u fazi ozdravljenja bivaju obnovljena i dopunjena uz pojavu oticanja.

S obzirom na pripadnost istome zametnom sloju, ponašanje tkiva kanala dojke jednako je ponašanju tkiva bronhijalnih kanala. Zanimljivo je to da se, konvencionalno, oticanje kanala dojke beziznimno naziva tumorom dojke i biopsijom traži dioba “zloćudnih” stanica, a ne virus kao “uzročnik”. Isto se primjenjuje u slučaju bronhijalnog karcinoma koji bi, prema biološkoj definiciji, predstavljao fazu ozdravljenja dugotrajnog i/ili intenzivno doživljenog biološkog konflikta. Manje intenzivan i/ili kraći istovrsni konflikt na istome, bronhijalnom tkivu, u fazi ozdravljenja rezultirat će pojavom bronhitisa. Tad se pak, konvencionalno, neće tražiti tumorske stanice, već će se kao uzročnik okriviti virus. Ima li tu logike?

A ako je pak zimski period, onda istovrsni organski proces na bronhijima kolokvijalno dobiva naziv – gripa.

Nego, što uopće stoji u pozadini ovih organskih manifestacija, poput curenja nosa, kihanja i kašljanja? Razdvojimo simptome sukladno vrsti tkiva.

Mirisnim receptorima detektiramo, jasno, miris. Taj miris može biti neophodan za opstanak, primjerice bebi miris mame, odnosno može biti i ugrožavajući. Doživimo li to da postojeća protočnost dišnih putova ne odgovara trenutnim zahtjevima, tj. da nismo u mogućnosti adekvatno namirisati potreban miris ili, suprotno, opasnost, mozak će pokrenuti odumiranje stanica sluznice nosa, kako bi osigurao bolji protok i time dalji doseg nosom, adekvatniji osjet mirisa. U tome leži biološki smisao. Riješimo li uzrok, tkivo mora biti obnovljeno, što se odvija pod oticanjem i svima nam poznatim simptomima – začepljenost nosa, šmrcanje, kihanje, curenje sluzi. Dakle, ti simptomi odgovaraju fazi riješenog uzroka.

Jednako kao i simptomi oticanja bronhijalne sluznice, praćeni ili ne praćeni kašljem, a koji predstavljaju fazu ozdravljenja biološkog konflikta straha za teritorij, odnosno konflikta iznenadnog straha (ovisno o lateralizaciji, spolu i hormonskom stanju). Malome je djetetu teritorij mama, a odrasloj osobi dom, posao, obitelj, partner, itd. (detaljno pojašnjeno u knjizi), ono što podrazumijeva svojim i ima nagon štititi. Ta se vrsta biološkog konflikta aktivira u situaciji kad se jedinka prestraši za opstanak svog teritorija, tj. kad doživi da mu prijeti opasnost. Ta opasnost može doći u vidu prijetećeg otkaza, u vidu svađa koje ugrožavaju opstanak braka, ali i u obliku danas sve prisutnijih prijetnji sigurnosti doma i obitelji ratovima, proganjanjem, oduzimanjem ili otimanjem zemlje radi prenamjene u industrijske svrhe, zatim stvaranjem (doživljeno) prijetećih odlagališta otpada i kemijskim tretiranjem nasada u blizini naselja i domova, a moguće i trenutno veoma aktualnom temom – potencijalno dramatičnim posljedicama elektromagnetskoga onečišćenja zraka postavljanjem 5G mreže. Kako tim događanjima nije izložen samo jedan čovjek već, naprotiv, velike zajednice, nije nelogično da mnoštvo ljudi istovremeno doživi istovrstan biološki konflikt i – njegovim rješenjem – poprimi istovrsnu simptomatiku, primjerice curenje nosa i kašalj, što bi ukazivalo na doživljeni i riješeni mirisni-konflikt (namirisati opasnost) i konflikt straha za teritorij (dom, obitelj). Ovime je upravo pojašnjen pojam epidemija. Epidemije su nam i od ranije poznate iz postratnih razdoblja, primjerice epidemija tuberkuloze pluća (riješeni konflikt smrtnog straha). Za ispravno tumačenje tih pojava neophodno je biti upoznat s trenutnom društvenom i gospodarskom situacijom na tim područjima.

Budući da nas se danas svim silama trude kvalitetno educirati o tome da je jesti hranu i udisati zrak opasno za život pa i, slijedom toga, od tuđeg kihanja i kašljanja bježimo k’o vrag od tamjana, ne čudi pojava epidemije gripe u zimskom razdoblju. Da bi čovjek sam poprimio određene simptome, poput kihanja i kašljanja, bez iznimke mora prvotno doživjeti i riješiti biološke konflikte. Ako razmišlja na način da je izloženost tuđim simptomima za njega ugrožavajuća situacija, tada će svakako, ulaskom u fazu ozdravljenja (micanjem od “uzročnika”) i sam imati određenu simptomatiku.

Doživljeni biološki konflikt proizvod je naše vlastite percepcije i, slijedom toga, sa svojom je simptomatikom ograničen na područje našega vlastitog organizma. Tuđa je simptomatika rezultat tuđe percepcije i zasebno doživljenoga konflikta.

Tako funkcionira naš organizam. Ostalo je propaganda “Prestraši, pa ponudi rješenje”.

Nastavak teme: Kako je Potjeh tražio istinu