Mijenjajmo percepciju

photo-1496867557017-559adb93b339

 

Svaki je strah objektivan u svojoj subjektivnosti.

 

Strahovi… iskustveni, naučeni i izmišljeni.

Osvijestimo li ih, sposobni smo uočiti u kojoj nam mjeri definiraju život i svakodnevicu.

Strahovi tkaju percepciju, a način percepcije, iza oka promatrača, određuje smjer i vrstu biološkog konflikta u trenutku njegova nastupa. Vrsta, intenzitet, trajanje i redoslijed konflikata kroje nadalje naš karakter.

Usudim se konstatirati da je velik udio strahova u nas ljudi proizvod društvenog nasljeđa, a ne biološke uvjetovanosti. Međutim, ako ih i kad ih usvojimo, oni postaju aktivatori bioloških mehanizama odgovora.

Primjerice, ranijom edukacijom, o bolesti smo stvorili sliku kao o grešci i nesreći. Strah od bolesti, kao i trenutak suočavanja s određenom dijagnozom nose slijedom toga potencijal za aktivaciju dodatnih, popratnih konflikata i komplikacija.

Nadalje, neki u djetinjstvu i mladosti strahuju od “loših” ocjena. Jer su uvidjeli da ih se tada grdi i često omalovažava, što čini plodno tlo konfliktima napada ili gubitaka samopouzdanja. Pojašnjeno im je i to da se dobrim ocjenama kupuje budući kruh, pa su od mladih dana u strahu od toga da bi zbog jedinice ih Glazbenoga mogli završiti na ulici. Ako im se prijeti i oduzimanjem stvari ili slobode kretanja, tada su uobičajeno u strahu i od kazne.

No, strah od kazne nije rezerviran samo za djecu. I mi odrasli bojimo se kazni. Samo što su one, u našem slučaju, primarno novčanog karaktera. Nemati dovoljno novaca za nas je ljude životno ugrožavajuća situacija, stoga neprestano strahujemo nad vlastitom egzistencijom.

A što je tek sa strahopoštovanjem?

Zbog straha od novčanih kazni ili oduzimanja sloboda često poštujemo nametnuta pravila i autoritete. Životinje, primjerice, ovaj strah ne poznaju.

Neki su pak u strahu od božje kazne, jer su ih još u djetinjstvu upoznali sa širinom pojma grijeha, pa im nad glavom neprestano visi (konflikt straha u potiljku) “svevideće oko”.

Roditelji su nekima davnih dana zabranili “gristi”, načinivši od njih ljude koji se verbalno ne suprotstavljaju “autoritetima”. Ali zato redovito pohode stomatologa (dentin / caklina – ne moći / ne smjeti ugristi-zagristi-razgristi).

Kome je usađen stav o tome da se ocjena njegove vrijednosti zrcali u očima drugih ljudi?

Kome nad glavom cijeloga života visi “a što će selo reći”?

Tko se i u odrasloj dobi ne usudi reći da za nešto nema volju, ili uzeti predah?


Pogledajmo to iz drugog kuta: kako bi izgledalo da smo odrasli zadržavši ono što nam je rođenjem po prirodi usađeno – cijeniti i poštovati i samoga sebe…?

Možda je vrijeme da preispitamo:

photo-1501621667575-af81f1f0bacc_Fotor

 

Komentari su isključeni.

WordPress.com.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: