S biologijom, nažalost ili nasreću, nema kompromisa.
Biološki se mehanizmi odvijaju neovisno o tome jesmo li uopće čuli za PET BIOLOŠKIH ZAKONA. Odvijaju se bez obzira na to smatrali mi da je bolest greška organizma, posljedica nasljeđa ili slabog djelovanja imunološkog, bilo sustava, bilo zavoda.
(Prirodno dijete – zdrav čovjek)
Na predstavljanju knjige u Varaždinu jedna od tema kojih smo se recenzentica i ja tijekom diskusije dotakle ticala se pojma vremena, uobičajeno potrebnog za istinsko razumijevanje biološke osnove mehanizama i procesa u organizmu, pojedincu koji se prvi put susreće s Pet bioloških zakona Germanske nove medicine.
Ponekad je taj vremenski period dugačak poput ove gornje rečenice. Ponekad i nakon više pokušaja svladavanja ostaje mnogo nejasnoća. A nekad, kod pojedinaca, nastupi aha-doživljaj, čime ove postavke postaju naočale kroz koje počinju poimati pojam zdravlja i bolesti.
Na temelju dosadašnjeg iskustva zaključujem da u načinu procesuiranja (n)ovih informacija sudjeluju tri ključna čimbenika: (1) dubina razumijevanja, (2) ranija otvorenost i (3) vlastito svjedočenje/uvjerenje.
Imala sam priliku biti u komunikaciji / raditi s ljudima koji su samo čitajući ove tekstove ili knjigu uspjeli naći uzroke i poveznice vlastitim tegobama. Neki su se s biološkim zakonima susreli ranije uvriježenog nekonvencionalnog pristupa, pa im je, primjerice Četvrti biološki zakon samo potvrdio njihov unutarnji osjećaj i raniji stav u pogledu zaraza. Poneki su mi pak tijekom prezentacije na prvom susretu dovršavali rečenice.
No, osvrnimo se na prvi gore navedeni čimbenik. Zašto je duboko razumijevanje toliko bitno?
Gledano generacijski unazad, više-manje svima nam je, prvenstveno od strane roditelja, a zatim i obrazovnih institucija te medija prenesen jedinstveni obrazac promatranja i tumačenja samog pojma, kao i uzroka bolesti. Greška. Loše. Nepoželjno. Ukloniti svim sredstvima.
Na osnovi istih izvora jako nas se dobro educiralo o tome čime rezultira neodržavanje higijene ruku, a koje mjere valja poduzeti u slučaju povišene tjelesne temperature. Također, informiralo nas se što za sobom povlači infarkt. A što znači imati rak. To jest, da budemo precizniji – praktički nas se na smrt prestrašilo. Stoga upravo ne čudi činjenica da su u nekolicine ljudi, posljedično načinu priopćavanja dijagnoze raka od strane medicinskog osoblja, kao i usađene osnove njezina poimanja, pronađene takozvane metastaze na plućnim alveolama, kao rezultat biološkog odgovora na popratno doživljeni konflikt, u ovom slučaju konflikt smrtnog straha (alveole – “zalogaj” zraka – kisik kao osnova života).
Mi ljudi navikli smo sve što nam predstavlja predmet (ne)sviđanja dijeliti u društveno prihvatljivo i neprihvatljivo, pa smo, temeljem toga, određene osjećaje, pojave i ponašanja svrstali u koš dobro i koš loše. To se zatim načinilo i s pojmom zdravlja, odnosno pojmom bolesti. Prema istome principu, nastali su termini benigno (dobroćudno) i maligno (zloćudno). Razlikuje ih se na osnovu brzine i obujma množenja stanica tkiva te sklonosti metastaziranju, to jest temeljem tzv. agresivnosti. Iako tim tvorbama u konvencionalnim krugovima uzrok dandanas nije poznat, njihova pojavnost tumači se, u blažem slučaju barem sumnjivom, a najčešće a priori negativnom i nepoželjnom, slijedom čega za sobom povlači potrebu za djelovanjem.
Navikli smo djelovati. Točnije, tretirati. Terapirati.
Kakva se terapija primjenjuje kad osnovu pristupa čini saznanje Pet bioloških zakona? Svakako – uzročna. Ako je uzrok aktivan, pozornost je usmjerena na njegovo točno definiranje, čime se automatski ukazuje na smjer rješenja.
Pravila ponašanja pojedinačnih tkiva u zasebnim fazama pojašnjena su u sklopu Trećeg biološkog zakona. Podsjetimo se, tkiva kojima upravljaju centri locirani u moždanome deblu i malome mozgu, a to su žlijezde (npr. štitnjača, gušterača, crijeva, maternica i dr.) i žlijezdama slična tkiva te ona koja obavljaju funkciju zaštite (znojne žlijezde, dermis, osrčje i dr.) u konfliktno-aktivnoj fazi dobivaju naredbu za stvaranje dodatnih stanica, u cilju poboljšanja funkcije i time adekvatnog odgovora na oblik ugrožavanja (konflikti zalogaja, odnosno konflikti napada). Tijekom faze ozdravljenja, pod uvjetom da su pripadajući mikroorganizmi raspoloživi, višak stanica se razgrađuje jer za njim u organizmu više ne postoji potreba. Tu ćemo, primjerice, svrstati pojavu tuberkuloze. Centri tkiva koja su se u našem organizmu evolucijski razvila sa svrhom zadovoljenja biološke potrebe za strukturom, stabilnošću i čvrstoćom, kao i u cilju omogućavanja komunikacije s okolinom nalaze se u srži, odnosno kori velikog mozga (bijela i siva tvar). Stanice tih tkiva u konfliktno-aktivnoj fazi pokazuju nekroze, odnosno ulceracije, koje primarno same po sebi ne predstavljaju oku zamjetljive simptome, pa ih se uglavnom previdi. Nasuprot tomu, u fazi ozdravljenja na mjestu ranije promjene dolazi do neizostavnog snažnijeg ili slabijeg oticanja i reparacije tkiva – tumora. Osim otekline, u toj se fazi javljaju tegobe poput crvenila, bolova, spazama i dr. Tu bismo, dakle, svrstali pojavu ekcema, bronhitisa, upalu limfnih čvorova, epileptičke napadaje, kao i rak kostiju.
Zavisno od vrste tkiva i njegove funkcije, odgovor organizma na specifično doživljeni smjer životno ugrožavajuće situacije rezultirat će stvaranjem dodatnih stanica ili njihovim odumiranjem. Tako će se kod mliječnih žlijezdi dojke (više) biološki smisao tražiti u konfliktno-aktivnoj fazi, onda kad je kroz stvaranje viška tkiva, a time i mlijeka, bližnjemu potrebno pružiti pomoć, nahraniti ga, uslijed doživljenog konflikta brige. Jednaki biološki proces – proizvodnja dodatnih stanica mliječnih žlijezdi odvija se i tijekom trudnoće. No, njemu je, nekim čudom, dodijeljeno drugačije tumačenje. Nadalje, kosti nam pružaju čvrstoću, stabilnost i formu, čime reagiraju na situacije u kojima doživimo da smo u nekom od navedenih aspekata podbacili, da za nešto nismo dovoljno sposobni – konflikti gubitka samopouzdanja. Tijekom konfliktne aktivnosti kost nekrotizira. Biološki smisao promjene ovdje leži na kraju faze ozdravljenja – cilj je stvoriti jaču, čvršću kost, onu koja će nam omogućiti više samopouzdanja i osjećaj sposobnosti. Čvršća kost nastaje povećanjem gustoće tkiva, a ono pak stvaranjem dodatnih stanica. Slijedom toga, u fazi ozdravljenja, na mjestu prethodne nekroze, nastupit će oticanje sa svrhom poboljšanja cirkulacije te množenje stanica u cilju obnove koštanog tkiva, ono što bismo nazvali rak kostiju.
Obujam promjene ovisi o trajanju i intenzitetu konfliktno-aktivne faze. Ovdje, dakle, nastaje razlika hoće li se nečemu dodijeliti status upale ili tumora, karcinoma, iako se, u osnovi, radi o istovrsnom procesu, različitog intenziteta.
Stoga, postoji li doista dobro i loše, benigno i maligno? Ili je ipak riječ o smislenoj prilagodbi organizma na nastale okolnosti u njegovu okruženju. O evolucijski usađenom odgovoru s ciljem osiguranja opstanka.
Zaključak je da se u preko 80% slučajeva tretira i liječi fazu ozdravljenja, fazu već riješenog uzroka. Velik postotak lijekova na organizam djeluje putem mozga i to simpatikotono, čime inscenirajući obilježja konfliktne aktivnosti rezultira povlačenjem simptoma, poput oteklina, bolova, crvenila i dr. Budući da, kao ljudska vrsta, zbog inih razloga ne rješavamo pravovremeno svoje biološke konflikte, to rezultira stvaranjem veće konfliktne mase i time dramatičnijim simptomima. No, faza ozdravljenja period je regeneracije organizma i restitucije pripadajućih tkiva. Uplićemo li se vanjskim faktorima i time ometamo tijek obnove organizma, kako će se on oporaviti?
Zato je, ako možemo, preporučljivo i poželjno usvajati ovo znanje onda dok nam ono još, recimo to tako, ne treba. Zašto? Jer je teško mijenjati percepciju istodobno obuzet strahom. Onim strahom koji je produkt društveno uvriježenog, umjesto biološki utemeljenog poimanja promjena u organizmu. Slijedom navedenog su, također, različite i pozicije čovjeka, jednog koji se s biološkim zakonima susreće tragajući za rješenjem učestalih probavnih smetnji, i onog koji istovremeno sa strepnjom iščekuje nalaz biopsije i vid daljnje terapije.
Najbolji pristup, odabir, a slijedom toga i terapija za svakog su pojedinca oni koje mu traži, prihvaća i dopušta njegova – glava. U glavi je baza percepcije, a ona je pak proizvod ranije edukacije i empirije. Sukladno tomu, izvor je i potencijalnih strahova. Razina straha ponaša se obrnuto proporcionalno rastu povjerenja. Stoga, kad bira, čovjek svom odabiru, kakav god on bio, mora ukazati povjerenje.
Dok će netko svoj svjetonazor i postupke temeljiti na dubokoj spoznaji i razumijevanju Pet bioloških zakona, drugome će, u njegovoj poziciji, isto to možda pomoći ublažiti raniji dojam dijagnoze i prognoze, dok će treći pak ostati striktno dosljedan protokolima.
Biološke zakonitosti, pravila i mehanizmi vrijede za sve žive organizme, odnosno za sve nas ljude. Ovako sistematizirani, podsjećaju nas na mudrost, inteligenciju i uređenost prirode te smislenost i svrsishodnost milijunima godina izgrađivanih mehanizama odgovora u cilju zadovoljenja bioloških potreba živih bića. Ukazuju nam na postulat koji smo negdje putem smetnuli s uma. Jednako kao i postavku o snazi, moći i cjelovitosti tijela, koje ne zahtijeva vanjska uplitanja, jer samo po sebi sadrži sve potrebno.
Ponekad je najteže ne činiti ništa. A time učiniti najviše.
Pet Bioloških Zakona 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.