Glavobolje

S obzirom na porijeklo i manifestaciju, glavobolja postoji nekoliko vrsta. Mozak sam po sebi ne boli, jer se ne sastoji od osjetljivih struktura. No, obavijaju ga moždane ovojnice, koje su prožete živčanim vlaknima. Do osjeta boli u ovom segmentu dolazi uslijed a) pritiska edema na određenom moždanom releju, nastalog u PCLA-fazi, na moždane ovojnice, b) Smislenog Biološkog Programa Prirode (SBPP) na samim ovojnicama. Pritisak na ovojnice manifestira se kao osjet tupe boli, popraćene pospanošću i nemogućnošću jasnog razmišljanja, a može obuhvatiti i cijelu glavu. Bol se pojačava uslijed tjelesne aktivnosti, zbog povećanja krvnog tlaka i prokrvljenosti.

Osim navedenoga, glavobolja svoje porijeklo može imati i u biološkom procesu koji zahvaća lubanju (kost – gubitak samopouzdanja), a koji u PCL-fazi rezultira oticanjem izuzetno osjetljivog perikranija, pokosnice. Zatim, biološki proces koji zahvaća živac trigeminus izazvat će oštru, probadajuću bol u predjelu obraza / čeljusti / čela i oka (ovisno o tome koja je od triju grana pogođena), a njegovu iritaciju mogu izazvati i zasebni biološki programi na tkivima duž kojih prolazi. Bol uslijed upale sinusa uglavnom nam je svima poznata.

Uzevši u obzir njeno porijeklo, olakšavanje simptoma boli zahtijeva različit pristup; pri određenim se manifestacijama može primijeniti hladan, a pri drugima topao oblog.

Većina se ljudi u nekoj fazi života susrela s nekim oblikom glavobolje. Osim bolnih sinusa, nekako se, u svakodnevnom životu, najčešće provlači pojava tenzijske glavobolje, odnosno migrene. Tenzijsku glavobolju karakterizira bol u čeonom dijelu.

Osim nekoliko izuzetaka, bol je uvijek znak faze ozdravljenja. Ako obratite pozornost, primijetit ćete da se, jednako tako, pojava tenzijske glavobolje i migrene ne javlja u trenucima napetosti, već opuštenosti, olakšanja. Javi se baš dok – konačno za sobom ostavite ured i izazove koji su Vas jutros, umjesto kave, dočekali na stolu. Koliko Vam je samo puta pošemerila planove za vikend ili dugo očekivani odmor? A ako ste ikad za dlaku izbjegli frontalni sudar, lako je moguće da ste, po dolasku kući, od pritiska u čelu bili sposobni samo za krevet.

Što stoji iza takvih oblika glavobolje? Jasno je, konflikt. I to riješen. Na samome vrhu prednjeg, čeonog režnja, nalaze se centri koji, organski, upravljaju: a) lijevo – sluznicom kanala štitnjače, b) desno – sluznicom kanala ždrijelnih lukova (ostaci škrga). Sada se, sasvim logično, nameće pitanje – a kakve veze nešto dolje u vratu ima s glavoboljom? Konfliktno-aktivnu fazu obiju sluznica karakteriziraju ulceracije sluznice, s biološkim smislom – proširiti kanale, kako bi se poboljšao protok: a) hormona štitnjače, odnosno b) kisika. Ovisno o spolu, lateralizaciji, hormonalnom stanju i redoslijedu ranijih konflikata, sadržaj konflikta koji se manifestira na navedenim centrima na mozgu i, sukladno tome, na navedenim tkivima, jest konflikt-nemoći, odnosno konflikt-frontalnog-straha.

Konflikt-frontalnog-straha odgovara životno ugrožavajućoj situaciji koja podrazumijeva: velik strah od ulijetanja u opasnu situaciju ili – strah od opasnosti koja ide direktno na mene. Opasnost može biti realna, recimo ulijetanje u sudar s drugim automobilom. Može biti i figurativna. Frontalni strah veoma je često doživljen posljedično načinu izricanja dijagnoze od strane liječnika, npr. “Imate rak”. Rak tada postaje “opasnost koja ide na mene, a ja ju ne mogu izbjeći”. Osim navedenoga, frontalni se strah može opisati i kao iznenadna neizvjesnost. Što me očekuje?

Konflikt-nemoći odgovara životno ugrožavajućoj situaciji koja je doživljena na način: nitko ništa ne čini, a meni su ruke vezane / bespomoćan sam.

Da ponovimo, svaki se konflikt istovremeno odražava na 3 razine: na mozak, psihu i organ. Dok na psihičkoj razini, posljedično rješavanju konflikta, osjećamo veliko olakšanje i opuštanje, na organskoj i razini mozga slijedi faza regeneracije, koja se, u pogledu mozga, manifestira kao obnavljanje pogođenog centra, što je praćeno oticanjem i pritiskom na osjetljive strukture.

Ponavljajuće glavobolje te vrste podrazumijevaju opetovanu pojavu navedenog konflikta ili neke   od zapamćenih okolnosti konflikta. Traje li proces izmjene konfliktno-aktivnih i faza ozdravljenja dulje vrijeme, glavobolje ćemo nazvati kroničnima.

Tko će i koju životnu situaciju doživjeti kroz prizmu frontalnog straha, determinirano je njegovom percepcijom. Primjer koji ću navesti, na školski, jednostavan način objašnjava mehanizam:

Nedjelja uvečer, suprug, sin i ja vraćamo se kući iz Zagreba. Volim voziti, pa nad volanom držim monopol. Dva kilometra prije naplatnih kućica na radiju se uključe prometne informacije, koje me upozore na to da se na autocesti, iza naplatnih kućica dogodila prometna nesreća. Taj je trenutak za mene bio DHS. Na koji sam način isto doživjela, spoznala sam nekoliko minuta kasnije. Osjetljiva sam na pojam prometnih nesreća. Što ću vidjeti? Hoću li ugledati ozlijeđene ljude, krv? Što me čeka tamo ispred? Vozim direktno k tome. Prisilne misli, siguran znak da se radi o konfliktu, na dijelove su razlagale rečenicu s radija. “Rekli su nesreća, a ne nezgoda…kad je nezgoda, to obično znači neku manju materijalnu štetu…ovako, moguće je da ima ozlijeđenih…što ću ugledati??” Kad sam se približila naplatnim kućicama, tako je moja nervoza sve više rasla. Na kraju, nisam upoznata s okvirima nesreće; radilo se o dostavnom vozilu koje je sletjelo u ogradu. Vidjela, prošla pored, nastavila voziti kući. U roku od minutu, dvije od prolaska pored scene, počela me boljeti glava. Čeoni dio, s desne strane. Tada sam si razjasnila na koji sam način doživjela vijest s radija – kao konflikt-frontalnog-straha.

U nekih ljudi takva vijest ne bi proizvela konflikt. U nekih bi možda proizvela konflikt drugog sadržaja. Ono što isto determinira su percepcija i iskustvo.

Mnogih se stvari iz života ne sjećam. Ali itekako dobro, iz doba predškole, pamtim svoj odlazak na školu skijanja u Kranjskoj Gori. Budući da sam bila bolesna (vjerojatno sam se prehladila 🙂 ) kasnila sam u polasku, pa su me moji vozili 2 dana kasnije. Na putu smo naletjeli na strašnu nesreću. Ono što je moj otac vidio, sigurno je na njemu ostavilo traga. Ja nisam ništa vidjela. Jer mi je, u trenutku približavanja mjestu nesreće, poviknuo: “ne gledaj!”. Sagnula sam glavu na sjedalo i čvrsto stisnula oči. Taj “ne gledaj!”, koliko me sačuvao, toliko je za mene bio i konfliktan. Jer mi se pred očima odvrtjelo i ono što uopće nisam vidjela. Od toga dana dovoljno je da mi netko kaže “ne gledaj!”, a donosi mi iznenađenje. Stoga ne čudi moja dandanašnja reakcija na vijest o nesreći.

Dok sam ovo sročila, na pamet mi je pala jedna zanimljiva usporedba. Da danas svome sinu, koji je iste dobi koje sam, u doba gore opisanog događaja i sama bila, kao prvo – nadam se samo kažem, a ne – povičem da ne gleda jer se približavamo prometnoj nesreći, vjerojatno bi mu kroz glavu prošla scena iz nekog crtića ili igrice – autu otpao kotač / ulubljena hauba / ostao bez retrovizora. Otkuda meni tada, sa 6 godina, u glavi sve potrebne puzzle za posložiti sliku prometne nesreće s ozlijeđenim ljudima te da mi ista ostane zabilježena kao konfliktni događaj, ostaje za kontemplaciju…

IMG_3496bfree

***

A što je s odlaskom u kuću strave? Na prvu se čini da bi prizori, koji nas dočekuju u zamračenim hodnicima, itekako mogli predstavljati dobru podlogu frontalnom strahu. Kako to da se pri izlasku iz nje ljudi ipak ne drže za glavu? Odgovor daje meni upečatljiva rečenica iz jednog filma: ljudi se vole plašiti, onda kada to očekuju. Očekivanje anulira jedan od triju kriterija konflikta – iznenada.

***

Dok sam sinoć razmišljala o formi ovog teksta, na TV-u je prikazan prilog o školskom sustavu, njegovim očekivanjima spram djece, iz perspektive školskog psihologa, odnosno liječnice i psihijatrice s Klinike za dječje bolesti. Gospođa je spomenula velik broj slučajeva djece koja se javljaju zbog tenzijskih glavobolja. Također je navela da se glavobolja u tih školaraca javlja u poslijepodnevnim i večernjim satima. Vikendom je odsutna, kao i u vrijeme praznika. Kako bi to mogli protumačiti?

Pa vrlo jednostavno – koliko je jednome školarcu, koji se trudi zadovoljiti (tuđa) očekivanja, danas potrebno da odlazak u školu doživi kroz prizmu frontalnog straha? Zapravo vrlo malo. Dovoljno je da učitelj/profesor prilikom ispitivanja prakticira nasumično otvaranje imenika (a tvoje prezime započinje s K…). Ili voli zadavati tzv. blic-testove. A možda je naprosto do nekog huligana iz 8.a, koji se na njega namjerio. Kad se toga riješi, kad je ponovno na sigurnom, tada krene glavobolja. U zadnje je vrijeme popularna literatura o danskom odgoju djece. U kojoj se, između ostaloga, dotiču i teme uređenja njihova školskog sustava. Imaju li danska djeca, osim što su, navodno, sretnija od naše, i manje migrena?


I za kraj, pitanje: Što biste rekli, spram čega je doživljen frontalni strah u žena čiju menstruaciju redovito prati i glavobolja?

 

Komentari su isključeni.

WordPress.com.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: