Ekipa u bijelom i dečki koji skrivaju slatkiše

Jednog ponedjeljka ujutro u vrtićkoj se skupini pojavila jedva polovica, od ukupnog broja djece. Za drugu polovicu roditelji su mahom javljali da su bolesna. Meni osobno uvijek proradi znatiželja – što se tu dogodilo, kakav je to za njih morao biti iznenadni događaj (skupno ili pojedinačno), da ih odjednom toliko nedostaje? Osim upozoravanja na mogućnost prehlade ili zaraze (pogotovo ako neko dijete kiše, kašlje, šmrca, dobije temperaturu), okidač može biti i konačni susret s prijateljima nakon dugih praznika, povratak omiljene tete koja je bila “netragom nestala” i sl.

Ponekad se dogodi da (po meni) bitne informacije do nas roditelja ne dođu na vrijeme. Nego ih saznamo naknadno. A ako imate dijete kakvo je i naše, koje se ne zamara ničime što je bilo prije 20 min, onda ste redovito out. Sve dok u njegovu ruksaku ne nađete Pohvalnicu. I shvatite da je – krajem prošlog tjedna – u vrtiću bila ekipa za “Gric i Grec” (rekli su mi da prije nekoliko desetljeća taj termin za plašenje djece nije postojao, pa sam dužna navesti da se radi o zubarima), koja je uz filmić održala prezentaciju i edukaciju. Šokantnija od informacije da u ustima, ako žele zdrave zube, umjesto bombona, žvakača, lizalica i čokolade češće moraju imati četkicu za zube, za njih je bila – pojava bijele kute na vratima. Neka djeca ne znaju što znači bijela kuta, neka ju ni ne doživljavaju (ovisno o iskustvu), a za neku je ona – šok. Jer znaju što slijedi, makar i ne slijedilo. Kad sam sve kronološki posložila, imalo je smisla. Kako je bijela kuta napustila vrtić, tako je on ponovno postao sigurno mjesto. A tek dok je uslijedio vikend doma…

Priča o “Gricu i Grecu” zapravo je priča o 2 kompanjona, 2 bakterije koje žive u ustima. Hrane se slatkišima, a višak pospremaju u rupe u zubima. U rupe koje, naravno, nastaju od previše šećera u ustima i neredovitog pranja zubi. Ovaj “naravno” je sarkastičan. Ili te bakterije rade rupe? Ispričavam se, zaboravila sam priču jer odavna tako ne razmišljam.

Neovisno o tome jesmo li imali prilike upoznati Grica i Greca ili nam je to prezentirano kroz priču o bakterijama, praktički smo svi odrasli sa “znanjem” da nedovoljna higijena usne šupljine uzrokuje karijes. Pa opet, neki od nas zube su prali 5x dnevno i svejedno dobili karijes, a drugi pak ponekad zaspali uz TV i prenuli se iz sna u doba kada se svjetlo u kupaonici pretvara u reflektor od 1000 W, a četkanje zubi zahtijeva više snage od okopavanja vrta. Pa se s karijesom susreću tek u udžbenicima.

Budući da smo upoznati s Pet bioloških zakona, hajd’mo primijeniti Zakon koji govori o mikroorganizmima i njihovoj ulozi u našem tijelu. Koja je simbiotska, a ne razarajuća. Jedni čiste, a drugi grade. Time u startu možemo eliminirati tezu o bakterijama kao uzročnicima oboljenja.

Zub se sastoji od više tkiva različita porijekla i, sukladno tome, različitih uzroka promjene. Zubna caklina pripada ektodermu. Tkiva ektoderma u konfliktno-aktivnoj fazi (CA) pokazuju simptome razgradnje, a fazi ozdravljenja (PCL) dogradnje. Karijes su rupe u caklini, dakle CA-faza. Sadržaj konflikta koji stoji iza karijesa jest – ne smjeti zagristi / razgristi / odgristi (ovisno o tome koja je točna funkcija pogođenog zuba). Ako ne smijem zagristi, otopi zub! Ulceri cakline bole pri zagrizu i time nas sprječavaju da grizemo. Kad se konflikt riješi, caklina se obnavlja. Da, karijes je reverzibilan proces. Ali je – vrlo vrlo spor. Čak i pod uvjetom da nema recidiva konflikta, obnova ide veoma polako.

Kada mi to ne smijemo zagristi? Onda kada je to za naš opstanak ugrožavajuće. Odrasli ljudi konflikt ovog sadržaja najčešće dožive u prenesenom smislu. Pa, recimo, zadobiju karijes jer su morali pregristi jezik i nadređenome prešutjeti ono što ga ide, jer bi u suprotnom mogli izgubiti posao. A najradije bi ga razgrizli. Pregristi jezik kako bi izbjegli svađu, također aktivira isti mehanizam.

A kako dijete zadobije karijes? Na primjer, kad mu mama, dok doji, zabrani da grize bradavicu. Ili kad s guštom gricka tvrdi bombon, a mi viknemo “ne grizi, potrgat ćeš zube!” Pa kad mu – uskratimo tako željeni zalogaj slatkiša. Gleda nas tim molećivim pogledom…još samo red čokolade, samo red…ali mi znamo kamo će ga taj red čokolade odvesti – na stolac kod bijele kute. I ne damo. A dijete razvije karijes.

“Eto, rekla sam ti, jedeš previše slatkoga! Odsad nema ni bombona ni čokolada ni lizalica ni žvakača ni sladoleda ni Kinder pinguija ni…!”

I gle, karijes je sad i na drugom zubu!

pexels-photo-108370

P.S. Poenta ove priče svakako nije ta da se djeci dopusti prežderavanje slatkišima. Smisao je promjena pristupa, a isti, uz ova saznanja, zahtijeva nešto vrlo nepretenciozno – iskrenost. Iz moje perspektive, to izgleda ovako: slatkiši nisu hrana. Također, nisu ni nagrada, niti se uvjetuju obrocima. Ručak se ne jede zato da bi se dobila čokolada, već stoga što iz kvalitetnog obroka dobivamo energiju. Pretjerivanje u slatkišima ne predstavlja poziv Gricu i Grecu, već tvome tijelu i zdravlju ne čini dobro.

Komentari su isključeni.

WordPress.com.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: