Mononukleoza

Pacijent: 19 godina, muško, dešnjak

Subjektivne tegobe: izraženi umor, na dodir zadebljani i bolni limfni čvorovi područja vrata i čeljusti

Pacijent se s tegobama obraća obiteljskom liječniku, nakon čega je upućen učiniti dodatne pretrage u vidu kompletne krvne slike (KKS) i UZV-a abdomena.

Iste su ukazale na sljedeće:

  1. povećani limfni čvorovi,
  2. povećana jetra, uz povišene jetrene probe – AST, ALT, GGT,
  3. povećana slezena – splenomegalija.

Utvrđena dijagnoza: mononukleoza.

Pacijentu je savjetovano mirovanje u izolaciji, uz strogu dijetu te izbjegavanje kontakta s okruženjem, kako ne bi došlo do prenošenja zaraze.

Da vidimo što klasična medicina kaže za termin mononukleoze:

Mononukleoza, infektivna (mononucleosis infectiva), akutna, katkad i protrahirana bolest uzrokovana Epstein-Barrovim virusom (EBV). Infekcija se širi kapljičnim putem i užim dodirom, u prvom redu slinom („studentska bolest poljubacaˮ). Bolest se iskazuje vrućicom, drugim općim simptomima, vrlo često anginom, povećanjem limfnih čvorova (Pfeifferov tip mononukleoze), jetre i slezene, često blagim hepatitisom i povećanim brojem limfocita u krvi atipična, šarolika (polimorfna) izgleda. (Izvor: Medicinski leksikon, http://medicinski.lzmk.hr)

Ovo je tek jedan od primjera prakse svrstavanja različitih simptoma zasebnih tkiva pod zajednički nazivnik. Ili, da se točnije izrazim: dodjeljivanja zasebne medicinske terminologije. Kao što definicija mononukleoze kaže: uzročnikom se smatra Epstein-Barrov virus. Ovdje skrećem pažnju na to da se, po potrebi, ponove temelji Četvrtog biološkog zakona, a ja ću kratko podsjetiti na to da, sukladno GNM, mikroorganizmi (gljivice, bakterije i virusi) ne uzrokuju bolest, već u fazi ozdravljenja, aktivirani od strane mozga, sudjeluju u razgradnji (endoderm), odnosno dogradnji (mezoderm i ektoderm) tkiva, dakle – predstavljaju naše saveznike, u simbiozi koju je priroda stvarala milijunima godina. Sukladno tome, temelji Četvrtog biološkog zakona ruše teoriju zaraza.

Vratimo se na primjer našeg mladića s dijagnozom mononukleoze. Naš organizam funkcionira kao cjelina. No, da bi funkcionirao kao cjelina, svako tkivo obavlja svoju zasebnu, evolucijski mu dodijeljenu funkciju. Sukladno tome, svako tkivo ima svoj specifični uzrok promjene. Iz perspektive GNM, simptomatika mladića razložena je na sljedeće:

1) Limfni čvorovi pripadaju mezodermu, a odgovaraju na blaži oblik konflikta-gubitka-samopouzdanja. Definiranje točnog smjera uzroka ovisi o pogođenoj lokaciji – limfni čvorovi vrata odgovaraju blažim gubicima samopouzdanja vezanima za doživljaj povrede intelekta, doživljene nepravde, neslobode, nezahvalnosti, necijenjenja i sl. Jer, vrat je taj na kojem sjedi naša “inteligencija”, barem tako smatramo. Limfni čvorovi koji se nalaze ispod čeljusti odgovaraju na blaže gubitke samopouzdanja koji se tiču situacija u kojima nešto/nekoga nismo mogli “razgristi”, nekome ili na nešto odgovoriti i sl. U konfliktno-aktivnoj fazi limfni čvorovi nekrotiziraju, u fazi ozdravljenja naotiču i bole na dodir, jer dolazi do obnove tkiva.

Izazovi prve godine fakulteta, ispiti, dokazivanje, usmeno odgovaranje, a koji su pacijentu iz priče bili svakodnevica, itekako su materijal za doživljavanje takvih gubitaka samopouzdanja.

2) Dijagnoza povećane jetre, utvrđena UZV-om, zapravo je bila pogrešna. Ovdje se nije radilo o povećanju jetre, već oticanju žučnih kanala koji prožimaju jetru, a da je tomu tako, potvrđuju povećane vrijednosti ALT, AST i GGT, enzima čije se izmjerene vrijednosti u krvi povećavaju posljedično zastoju u naotečenim žučnim kanalima, što je obilježje faze ozdravljenja. Promjene na maloj krivini želuca, kanalima žuči i kanalima gušterače aktiviraju se posljedično konfliktu-teritorijalne-svađe (odnosno identiteta, ovisno o lateralizaciji, spolu, hormonalnom stanju, redoslijedu ranijih konflikata).

Teritorij je ono što smatramo svojim – u čemu živimo i od čega živimo. U malog djeteta on je isključivo mama. U nas odraslih pojam teritorija može biti dom, posao, imovina, supružnik, životni prostor itd. Pacijent iz priče doživio je, i riješio, konflikt-teritorijalne-svađe posljedično prepirci s tadašnjom djevojkom koja mu je žestoko htjela oduzeti pravo na to da povremeno izađe sa svojim društvom.

3) Slezena filtrira krv i pohranjuje trombocite. Trombocite proizvodi koštana srž te imaju sposobnost zgrušavanja krvi. Promjena na slezeni aktivira se posljedično konfliktu-povrede-i-krvarenja. U slučaju do dođe do velike povrede, odnosno do velikog krvarenja, kada bi se svi trombociti sjatili na mjesto rane, došlo bi do začepljenja u krvožilnom sustavu. Da do toga ne bi došlo, pokretanjem DHS-a dolazi do nekroze slezene, tj. stvaranja šupljina, kako bi na mjesto njih povukla višak trombocita. Po rješenju uzroka, slezena naotekne, uz obnavljanje prethodno nastalih nekroza. Fazu ozdravljenja nazivamo, dakle, splenomegalijom. Do većih oticanja dolazi uz istovremeno aktivan konflikt-egzistencije (zadržavanje vode, sabirni kanali bubrega).

Detaljnijim individualnim razgovorom s pacijentom utvrđeno je da je, do godinu dana unatrag, učestalo patio od krvarenja iz nosa. Učestalo krvarenje iz nosa nije u sebi sadržavalo faktor iznenada. Do jedne situacije, kad je krvarenje bilo toliko jako da se pacijent prestrašio da će iskrvariti. U tom trenutku doživljen je DHS, s konfliktom-povrede-i-krvarenja. Nakon tog događaja, više nije imao krvarenja iz nosa. Pacijentu je bila potrebna godina dana da se osobno uvjeri da se ta situacija neće ponoviti. Tom spoznajom ušao je u fazu ozdravljenja, praćenu oticanjem slezene.

Budući da su sva tri konflikta bila riješena, pacijent je patio od izraženog umora, što je jedna od osnovnih značajki faze ozdravljenja, tj. regeneracije.

Istovremena prisutnost svih gore navedenih, a zasebnih simptoma, rezultirala je dijagnosticiranjem mononukleoze.

S obzirom na pacijentovu povećanu potrebu za odmorom, savjetovano mu je da – čim više odmara. I jede što poželi. Polazišna točka, ona o nepostojanju mogućnosti zaraze, omogućila mu je nesmetano daljnje praćenje nastave na fakultetu i sudjelovanje u društvenim aktivnostima, od čega je, na prvu, trebao biti izoliran na više tjedana. U konačnici, nitko iz njegova okruženja nije “obolio od mononukleoze”.

Svi su se simptomi povukli unutar 3-4 tjedna, završavanjem faze ozdravljenja. Na kontrolnom pregledu pacijentu su rekli: “izgleda da je inicijalna dijagnoza bila pogrešna. Očito se ne radi o mononukleozi”.

800px_COLOURBOX2753544

Komentari su isključeni.

WordPress.com.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: