Nosi, grli, voli

Kako je glasio naslov i jedne od prethodnih tema, nema na silu. Na silu ne može uroditi dobrim. Činit će se da je nečime urodilo, činit će se kao privremeni uspjeh, ali taj “uspjeh” itekako će imati svoju cijenu. A ona će se prepoznati što kroz pojavu bolesti, što kroz primjerke odraslih ljudi koji su emocionalno – djeca.

Nedavno sam otišla po sina kojem je završila sportska aktivnost. Upitala sam njegova trenera surađuje li T. tijekom sporta, da procijenim je li mu tamo dobro. Moje pitanje nikad ne glasi “sluša li?” jer ne odgajamo pokorno dijete. Supruga i mene nikad nije bilo sram ako dijete ne sluša, ako je glasno i divlje, ako protestira ili napravi štetu (valjda upravo iz tog razloga sve to skupa i radi izuzetno rijetko). Makar je dijete, ha, pa ima i ono svoje kriterije. A ako ne sluša, očito je da treba tražiti drugi pristup. Trener je rekao da T. dobro surađuje. Razgovoru je prisustvovala i poznanica čiji sin također polazi sportsku grupu. Razgovor se dalje kretao u smjeru sudjelovanja u igrama, što sportskim, što društvenim, o pobjeđivanju i gubljenju, o tipičnim dječjim dramama zbog gubljenja itd. Na to će trener: “ja već vidim kako mene ova moja mala vrti oko malog prsta”. Upitamo nas dvije – a koliko je stara ta njegova “mala”. -“4 mjeseca.” (sad mi tu fali onaj emoticon s izbuljenim očima, da prezentiram kako smo poznanica i ja u tom trenu izgledale).

– “Već je sad točno skužila što sve može dobiti plačem”.

Rekoh – a kako će drukčije beba od 4 mjeseca dobiti ono što joj fali, ako ne plačem? Beba od 4 mjeseca jede i spava, može dignuti glavu dok je na trbuhu, možda se i okrenuti i s vremena na vrijeme se nasmiješi.

Čime to beba od 4 mjeseca uspijeva vrtjeti roditelje oko malog prsta?? – ostala mi je enigma.

Hm…wow…nikad nisam tako razmišljala. Nekako mi je prirodno i logično razmišljati da bebe uvijek nastoje samo zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe, a primarne su – hrana i sigurnost (dodir). No, čini se da nam je naša modernistički-društveno potaknuta potreba za komforom i naglašenim identitetom, percepcija “this is my space and this is your space”, oduzela urođenu nam empatiju i prirodni instinkt reagiranja na potrebe drugog bića, u ovom slučaju – nejake bebe, koja u potpunosti ovisi o istom tom našem instinktu, pa i našoj dobroj volji.

Pa već s 3-4-5 mjeseci bebu, kojoj je spavanje jedna od glavnih aktivnosti, “učimo” spavati nehumanim metodama, puštajući je da plače do iznemoglosti, s 9 mjeseci je pokušavamo naučiti spavati u njenoj (!) sobi, pa po Internetu tražimo o mogućim uzrocima pavor nocturnusa, ne usudimo se “naučiti je na ruke”, iz straha da ćemo je morati nositi i dok bude imala 15 godina (ako dobro obavimo svoj posao, s 15 ćemo ga/ju naganjati da se s igrališta uopće vrati doma). Tko veli da je treba nositi na rukama – postoje i marame. I gle, beba je u marami mirna i spokojna. Kako ne bi bila, kad ima sve što joj treba – mamu. A mama je i hrana i dodir, i miris. Trećina mozga zadužena nam za osjet mirisa. Izgleda da je jako bitan. Koliko je bitan, vidimo po broju beba/djece kojima curi nos. Ta djeca nisu mogla namirisati primarno mamu, jer je nije bilo pored dok su je trebala.

Da, naš krevet izgleda ovako:

powh7anbk81k4qq

Da, ponekad dobijemo petom u oko i stopalima nam ravnaju rebra. Ali smo dosadašnje djetinjstvo prošli bez ijedne noćne more. I meni samoj drago je osjetiti ga pored. Pokušali smo ga potaknuti da spava barem na svom, bračnom krevetu približenom krevetiću, da ne moram ja. Ali njemu je u sredini najljepše. Na pitanje “bi li spavao u svojoj sobi?” odgovara s “ali, onda bi mi nedostajali…” U redu, odvojit ćeš se kad za to sazriješ. Bez traume. Ionako ćeš odrasti već sutra.

U ovome tekstu nije bilo direktnog govora o konfliktima. No, bilo je riječi o pristupu koji odgovara na biološke potrebe djeteta, a one su – hrana i sigurnost. Pravovremenim odgovaranjem na biološke potrebe djeteta anuliramo, ili barem smanjujemo mogućnost da doživi konflikt. Najčešći konflikti koji nastaju u djece su konflikti-zalogaja i konflikti-separacije, da nadodam, i konflikt-egzistencije – osjećaj napuštenosti, usamljenosti, loše zbrinutosti, koji se organski manifestira na sabirne kanale bubrega i rezultira zadržavanjem vode u organizmu. Zadržavanje vode u organizmu očituje se i kao pretilost. Analogno tome, zaključujemo da većina djece ipak nije pretila zbog načina prehrane.

Komentari su isključeni.

WordPress.com.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: