Mišićno-koštano i vezivno tkivo

Fotolia_42890795_XS_human_anatomy_running

Evolucijski gledano, lokomotorni sustav razvio se iz potrebe za pokretanjem, stabilnošću, izdržljivošću, poprimanjem određenog oblika. Kosti nam daju formu, a mišići omogućavaju kontrolirane fizičke pokrete. Ligamenti, tetive, hrskavica i vezivna tkiva povezuju i stabiliziraju kosti. Navedena tkiva pripadaju zametnom sloju mezoderma, a centri koji njima upravljaju nalaze se u bijeloj tvari mozga.

Biološki konflikt koji pokreće organsku promjenu na istim tkivima jest: konflikt-gubitka-samopouzdanja (u daljnjem tekstu: konflikt-GS).

Konfliktno-aktivna faza protječe s nekrozom tkiva (odnosi se na sva gore navedena tkiva). Nekroza tkiva na kostima naziva se osteoporozom. Koštana srž u kostima (primarno onima plosnatima) proizvodi krvne stanice, leukocite, eritrocite i trombocite. Ukoliko je nekrozom pogođena takva kost, dolazi i do nekroze koštane srži, slijedom čega i do stvaranja manjeg broja krvnih stanica. To stanje nazivamo anemijom.

Kad se uzrok ukloni, s ulaskom u fazu ozdravljenja tkivo se obnavlja stvaranjem osteoblasta, tj. kalusom. Isto se odvija kroz oticanje i bolove. Kost se obnavlja. Porijeklo bolova ne leži u samoj kosti, već su oni posljedica rastezanja periosta, kožice prožete mrežom živčanih vlakana. Koštana srž sada ponovno počinje proizvoditi krvne stanice, i to u velikom broju. U početku se stvaraju leukoblasti, nezreli leukociti. Taj period nosi naziv – leukemija. Nekoliko tjedana kasnije nastupa eritrocitemija, pojačano stvaranje eritroblasta, uz to i tromboblasta. Prema kraju faze ozdravljenja proizvodnja krvnih stanica se normalizira. Osim u kraćih konfliktno-aktivnih faza, koje zahtijevaju i kraći period obnove tkiva, uobičajeno trajanje faze ozdravljenja iznosi 6 tjedana. Za 6 tjedana kost je obnovljena. 

Biološki smisao cijelog procesa leži na kraju faze ozdravljenja. Po dovršetku obnove, tkivo je na određenoj lokaciji deblje, čvršće, a time i bolje obavlja svoju funkciju. Deformacije kosti – kronični artritis, kifoza, skolioza i sl., rezultat su dugotrajne izmjene konfliktno-aktivnih i faza ozdravljenja.

Promjena na kostima odgovara težem obliku gubitka samopouzdanja, na mišićima umjerenom, a na ligamente, tetive, hrskavicu i limfne čvorove odražava se blaži oblik gubitka samopouzdanja.

Upravo specifična funkcija određenog tkiva služi definiranju precizne smjernice uzroka. Primjerice:

  • Lubanja okružuje i štiti, a vratna kralježnica nosi naš “intelekt”, mozak. Sukladno tome, promjene na istima odgovaraju konfliktima GS u intelektualnom smislu: nepravda, nesloboda, necijenjenje, nezahvalnost, neuspjeh u intelektualnim zadacima (“ne znam”, “ne razumijem” i sl.).
  • Pokretima ruke iz ramena možemo nekoga obgrliti. Slijedom toga, promjene u strukturama ramena odgovaraju konfliktu-GS u smislu “nekoga ne moći zaštititi”, “nekoga ne moći zadržati”, prema nekome “podbaciti kao osoba” npr. ne biti dobra supruga ili majka.
  • Ako se za nekoga se ili nešto “ne možemo izboriti”, reagirat će naši laktovi.
  • Ako potpišemo ugovor u koji nismo sigurni, ako na koncertu loše odsviramo dionicu, krivo izvedemo operaciju pacijenta, ili je, naprosto naš goblen ocijenjen ružnim, tj. doživimo li gubitak samopouzdanja u pogledu spretnosti, uslijedit će promjene na šakama/prstima.
  • Torakalni dio kralježnice iskrivit će se ako na leđima nosimo puno tereta, pogotovo onog emocionalnog.
  • Lumbalna kralježnica predstavlja naš potporanj te omogućava okretanje tijela ulijevo i udesno. Na nju se manifestiraju gubici samopouzdanja u pogledu cjelokupne osobnosti (“vrijedim li kao osoba?”, “nemam potporu svoje obitelji” i sl.), odnosno životnih odluka (“u kojem smjeru da idem?”, “što da odlučim?”).
  • Koljena i potkoljenice reagiraju kad doživimo podbačaj u sportskom smislu: “nisam stigao na loptu”, “nisam imao dobro prolazno vrijeme”, “nisam bio dovoljno brz”. Iz spomenutoga se lako može izvesti zaključak o tome zašto sportaši najviše pate od ozljeda koljena.
  • Forma i pokreti gležnjeva, stopala, peta i nožnih prstiju služe nam balansiranju, hodanju, trčanju, plesanju. Također, služe nam tome i da nekoga vritnemo ili zgnječimo. 

I tako dalje.

Manifestacija konflikta-GS može biti i lokalizirana. Na primjer, česta pojava u žena oboljelih od raka dojke su i promjene na rebrima (teži oblik GS) ili limfnim čvorovima u području pazuha (blaži oblik GS). Tu bismo govorili o lokalnom gubitku samopouzdanja “tu nešto nije u redu”, “tu ne valjam”, posljedično primarnoj dijagnozi dojke. Nadalje, žena koja nikako ne uspijeva zatrudnjeti ima potencijal doživjeti konflikt-GS koji se reflektira na zdjelicu, budući da su u zdjelici smješteni reproduktivni organi (koji “ne funkcioniraju”). Istu vrstu konflikta može doživjeti i muškarac kojem je dijagnosticiran rak prostate (“tu ne valjam”).

Kakva se ovdje primjenjuje terapija? Naravno, uzročna. Ako je konflikt aktivan, životno ugrožavajuću situaciju doživljenu kroz aspekt gubitka samopouzdanja potrebno je čim prije riješiti.

A ako smo uzrok već uklonili? Onda nas muče otekline i bolovi. Koji nas, u današnjim životnim i društvenim okvirima i zahtjevima, veoma ometaju. Pa ih stoga na svakojake načine pokušavamo suzbiti. Na primjer analgeticima, zahvaljujući kojima ne osjećamo bol, pa i dalje fizički forsiramo upaljeno mjesto. Ako ometamo i suzbijamo proces obnove tkiva, kako će tkivo zacijeliti? 

Simptome, posljedice mehaničkih povreda, spremni smo prihvatiti. Kad padnemo s bicikla i slomimo ruku, bol smo skloni stojički podnijeti. Jer nam je netko davno objasnio da slomiti kost jako boli. Tad smo spremni, pa i primorani, uzeti čak i bolovanje. Znamo da ruku ne smijemo pomicati, a da nam isto ipak ne bi palo na pamet, dobijemo longetu ili gips. I čekamo. Zahvaljujući “znanju o lomljenju kosti”, nemamo strah. Kad nemamo strah, kost bez problema zacijeli.

A što činimo kad bol nije mehaničkog, već biološkog porijekla? Ako nemamo znanje o biološkom mehanizmu na kostima, mi smo preplavljeni strahom. “Boli k’o sam vrag, a ni iz čega! Nešto nije u redu!” I iako je zapravo sve u najboljem redu, a naša kost zacijeljuje jer smo riješili gubitak samopouzdanja, samim time što smo na lokaciju boli projicirali strah, tj. zabrinuli se da – tu nešto ne valja, pokrenuli smo dodatni biološki konflikt-GS. Ulaskom u konfliktno-aktivnu fazu simptomi – bol, oticanje – povlače se, čime dobijamo dojam da smo bolje. Time “bolje je” ponovno dobijamo samopouzdanje za određenu kost, a to znači da ulazimo u fazu ozdravljenja, koja nosi svoje simptome – bol i oticanje. Kojih se ponovno prestrašimo. Time sada ulazimo u tzv. začarani krug izmjene konfliktno-aktivnih i faza ozdravljenja, koji rezultira – kroničnom bolešću. Jedna od njih je reuma. 

Bol ima svoju funkciju, a ona leži u tome da – pogođeno mjesto ne forsiramo aktivnošću, jer kost u fazi zacjeljivanja ima sklonost puknuti. Da se isto ne bi dogodilo, priroda bolom poručuje: miruj, odmaraj. Isto ono što pod normalno činimo onda, kad znamo da je slomljena jer smo biciklom izvodili kerefeke na rinzolu.

Razumjeti i odmirovati. Razumjeti da je bol sastavni i neizostavni dio biološke faze oporavka, a tkivu dati šansu da isto odradi u miru.

Znam, čeka vas posao, kuća, žena/muž, djeca, grah na Ivančici, drač u vrtu prerastao paradajze. No, to su društveni okviri. Mi ovdje govorimo o biološkima. Možeš – ne možeš. Priroda je u tome striktna.

Sad kad smo istrčali 42 kilometra teorije, slijede primjeri:

Hodaj, pleši, trči, vritni

Upala tetivne ovojnice

Bol i ukočenost vrata

Komentari su isključeni.

WordPress.com.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: